Incident na Zabjelu, u kojem je povrijeđen jedan mladić, tragičan je i nedopustiv. Ono što je uslijedilo pokazuje koliko su tanke linije između straha, panike i nasilja – i koliko je važno da država, institucije i društvo reaguju odgovorno i smireno. U trenucima kada se bezbjednost i povjerenje građana lako narušavaju, dužnost države je da jasno pokaže da zakon važi za sve, da nasilje neće biti tolerisano i da pravdu ne može uzimati niko osim nadležnih organa.
Umjesto toga, javni prostor preplavile su brzoplete izjave, generalizacije i poruke koje podstiču nepovjerenje prema čitavim zajednicama. Takve reakcije ne doprinose bezbjednosti, one je urušavaju. Kada političari, javni funkcioneri ili pojedini mediji koriste incident kao povod za širenje straha i sumnje prema „drugima“, posljedica su tenzije i mržnja, a ne osjećaj sigurnosti.
Komentari koji su uslijedili na društvenim mrežama – otvoreni pozivi na nasilje, zahtjevi za „kaznene ekspedicije“, deportacije i bojkot po porijeklu – pokazuju koliko je lako da govor mržnje pređe u realno nasilje. Takvi ispadi, uključujući uzvike „Ubij Turčina“, ne smiju se relativizovati. To nije „afekt“, to je prijetnja po ljudski život i društvenu koheziju. Mediji, portali i društvene mreže koji dopuštaju da takav sadržaj opstaje bez brze i jasne reakcije, praktično postaju kanali za širenje netrpeljivosti i time preuzimaju dio odgovornosti za posljedice na terenu.
Dodatni problem stvaraju i impulsivne političke izjave, posebno one koje generalizuju i najavljuju oštrije mjere prema „strancima“. Takav vokabular ne doprinosi bezbjednosti; on stigmatizuje, preuveličava i dramatizuje. Država ne smije da prepušta prostor ulici, niti da porukama normalizuje ideju da građani uzimaju pravdu u svoje ruke. Od institucija očekujemo da djeluju odgovorno, brzo i u skladu sa zakonom ne selektivno i ne pod pritiskom javnog gnjeva.
Ovaj incident mora biti i alarm za Vladu Crne Gore: da ozbiljno preispita i unaprijedi migracionu politiku, kao i koordinaciju između Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije. Umjesto da se reakcije svode na privremene mjere i javne poruke, neophodno je sistemsko rješavanje izazova integracije, socijalne podrške i bezbjednosti svih zajednica koje žive u Crnoj Gori.
Konačno, mediji ne smiju biti poligon za testiranje „kreativnijih“ načina da se mržnja upakuje, nego prostor u kojem se insistira na tačnosti, proporcionalnosti, kontekstu i odgovornoj moderaciji. A država mora jasno pokazati da zakon važi jednako za sve i da nasilje, ma od koga dolazilo, neće biti tolerisano.
