Povodom obilježavanja 30 godina od ratnog zločina počinjenog nad porodicom Klapuh, predstavnici YIHR će položiti cvijeće na mostu u Plužinama, gdje se ovaj stravičan zločin odigrao. Pozivamo sve nevladine organizacije iz oblasti ljudskih prava, a naročito one koje prate proces suočavanja sa prošlošću da nam se pridruže 6. jula 2022. godine.
Takođe, pozivamo i predstavnike manjina, političkih partija i tužilaštva kako bi se podsjetili ovog događaja te u narednom periodu pokrenuli ovu temu pred nadležnim organima, a u cilju da svi osuđeni budu privedeni i izdrže kaznu.
U nedelji koja prethodi godišnjici, Informaciono-dokumentacioni centar će biti otvoren za zainteresovane i pružiti im potrebne informacije o ovom zločinu, a na našoj Facebook stranici će biti objavljivani detalji optužnice i presude iz ovog predmeta.
Tri decenije od ratnog zločina „Porodica Klapuh“, navršiće se 06. jula 2022. godine.
Porodica Klapuh, iz Foče odlučila je da napusti svoju ratom zahvaćenu zemlju i sigurnost potraži u Crnoj Gori. Zbog ratne situacije i zabrinutosti za svoje živote, kako bi što bezbijednije prešli granične prelaze, zamolili su komšije i poznanike Janka Janjića, Zorana Vukovića, Zorana Simovića, Radomira i Milomira Kovača i Vidoja Golubovića, da im u tome pomognu. Svi navedeni bili su pripadnici Vojske Republike Srpske Bosne i Hercegovine – specijalnog odreda „Dragan Nikolić“. Za ovu uslugu, tročlana porodica Klapuh je platila određenu sumu novca. Pri ulasku u Crnu Goru, u Plužinama, tačnije na mostu Obrada Cicmila, Janko Janjić je hicem iz vatrenog oružja usmrtio Hasana (64) i zajedno sa jednim od braće Kovač njegovo tijelo bacio u rijeku. Vidoju Golubiću je naredio da tragove krvi prekrije pijeskom. Nakon toga je Radomir Kovač pucao u Feridu Klapuh. Svi zajedno su je bacili u rijeku. Život nisu poštedjeli ni njihovoj tridesetogodišnjoj kćerki Seni koja je takođe upucana i bačena sa mosta. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i Sena umrle tek nekoliko sati kasnije. Zločinci su nakon ovog čina otišli u kafanu.
Tjela žrtava je pronašao putar koji je uočio krv na putu. Policija je brzo utvrdila ko su žrtve i ko su zločinci, jer je sve bilo registrovano u knjizi punkta graničnog prelaza na Šćepan Polju. Međutim, ono što je u velikoj mjeri otežavalo privođenje zločinaca pravdi, jeste to što su bili u bjekstvu, ali i činjenica da je na prostoru Bosne i Hercegovine u to vrijeme i dalje buktio rat i vladalo bezakonje. Ipak, mjesec dana nakon što je izvršen zločin, Vidoje Golubić je došao u Plužine da posjeti suprugu i dijete i tom prilikom je lišen slobode.
Prvo suđenje je održano u Podgorici 1993. godine. U sudnici se, međutim, našao samo Golubić, dok se ostalima sudilo u odsustvu, jer su u to vrijeme bili u bjekstvu. Golubić je tom prilikom osuđen na osam mjeseci zatvora zbog neprijavljivanja krivičnog djela, a ostali na po 20 godina i to ne za ratni zločin, kako je stajalo u optužnici, već za ubistvo iz koristoljublja. Nakon žalbe tužilaštva, Viši sud u Podgorici je 16. decembra 1996. godine donio novu presudu. Na tom suđenju je utvrđeno da su optuženi, djelujući kao saizvršioci, bili svjesni svog djela i htjeli njegovo izvršenje postupajući pri tom sa direktnim umišljajem. Kod optuženih je postojala svijest o zajedničkom djelovanju na planu izvršenja krivičnog djela, djelovali su po principu podjele rada prilikom lišenja života porodice Klapuh, koju su na prevaru – obećanjem da će ih za novčanu naknadu bezbjedno prevesti putničkim vozilima iz Foče do Plužina, dolaskom na most “Obrada Cicmila”, lišili života i bacili tijela oštećenih u kanjon rijeke Pive. Očigledno je da je kod optuženih postojao prethodni dogovor kako i na koji način da izvrše predmetno krivično djelo i tačno se znalo koje će od pojedinih radnji preduzeti svaki od optuženih.
Janko Janjić, Zoran Vuković, Radomir Kovač i Zoran Simović su izvršili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Srba, Hrvata i Muslimana, kao pripadnici jedinice za specijalna dejstva vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Krivično djelo su izvršili prema civilnim licima muslimanske nacionalnosti koja su boravila i živjela u Foči, na području gdje su se odvijali oružani sukobi.
Prilikom odmjeravanja kazne, u odnosu na optužene Janka Janjića, Zorana Vukovića, Radomira Kovača i Zorana Simovića, sud je uzeo u obzir društvenu opasnost krivičnog djela ove vrste i optužene osudio na kazne zatvora u trajanju od po 20 godina. Golubović je osuđen na osam mjeseci zatvora.
Optuženi za ovaj ratni zločin, Zorav Vuković je na graničnom prelazu Kotroman, prilikom ulaska u Srbiju iz Bosne i Hercegovine, Zoran Vuković je opet uhapšen 25. decembra 2015. godine. Prilikom rutinske provjere dokumenata, srbijanski policajci su ustanovili da je za njim Crna Gora raspisala međunarodnu potjernicu, pa je Vukoviću određen ekstradicioni pritvor. Međutim, postupak ekstradicije do danas nije sproveden, iako je objavljeno da je Crna Gora zatražila njegovo izručenje.
Optuženi Janko Janjić, iako je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora, nije odležao niti jedan dan. Prilikom hapšenja, izvršio je samoubistvo raznjevši se ručnom bombom.
Optuženi Zoran Simović ostao je nedostupan čak i zapadnim obavještajnim službama i danas je nepoznata lokacija na kojoj se nalazi.
Optuženi Radomir Kovač je uhapšen od strane pripadnika francuskih snaga SFOR-a u avgustu 1999. Tada je osuđen na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti usmjerene protiv civilnog bošnjačkog stanovništva Foče, što uključuje sistematska silovanja žena i djevojčica. Kaznu je izdržavao u Norveškoj, da bi ga Haški tribunal, u julu 2013. godine, pustio na slobodu, kada je odslužio 14 od ukupno 20 godina, na koliko je osuđen.
Optuženi Miomir Kovač je 17 dana nakon ovog stravičnog zločina izvršio samoubistvo.
Optuženi Vidoje Golubović je jedini od njih koji je odslužio svoju kaznu od osam mjeseci jer je utvrđeno da nije imao direktnog učešća u ovom ratnom zločinu.
Ovo je bila jedna od prvih presuda za ratni zločin devedesetih godina na području bivše Jugoslavije, a prva na prostoru Crne Gore.
