„Otpriznavanje Kosova“ ponovo se koristi kao politička udica za pridobijanje pažnje i podrške, iako deklaracije koje su usvojile skupštine opština Zeta i Pljevlja nemaju pravno dejstvo niti mogu promijeniti vanjsku politiku Crne Gore. To jasno proizlazi iz člana 100, tačka 8 Ustava Crne Gore, kojim je propisano da Vlada odlučuje o priznavanju država i uspostavljanju diplomatskih i konzularnih odnosa sa drugim državama. Lokalna samouprava uređuje pitanja od neposrednog interesa za lokalno stanovništvo, pa priznavanje ili povlačenje priznanja druge države nije u nadležnosti opštinskih skupština.
Iz toga jasno proizlazi da deklaracije usvojene u Zeti i Pljevljima nijesu mogle poništiti odluku Crne Gore o priznanju Kosova niti promijeniti odnose između Crne Gore i Kosova. Riječ je o političkim i ideološkim deklaracijama bez institucionalnih posljedica, koje prvenstveno koriste političarima za mobilisanje biračkog tijela, učvršćivanje podjela i skretanje pažnje sa pitanja za koja imaju stvarnu odgovornost.
Posebno je indikativno što se politička energija lokalnog parlamenta u Pljevljima usmjerava na pitanje izvan nadležnosti opštine, dok grad godinama gubi stanovništvo, škole ostaju bez učenika, a građani se suočavaju sa nezaposlenošću i sve manjim mogućnostima za dostojanstven život dok djecu vode u susedne opštine da se nadišu zdravog vazduha. U društvu koje ubrzano stari, lokalne politike morale bi biti usmjerene na poboljšanje uslova života i stvaranje razloga da mladi ostanu, a ne na besmislene spoljnopolitičke poteze.
Istovremeno, politički akteri koji u Crnoj Gori najavljuju „otpriznavanje“ podržavaju vlast u Srbiji koja je kroz dijalog Beograda i Prištine prihvatila niz sporazuma usmjerenih ka rješavanju ovog složenog pitanja.
Kao organizacija koja se godinama bavi pomirenjem i tranzicionom pravdom, smatramo da donosioci odluka imaju posebnu obavezu da budu nosioci pomirujućih, a ne zapaljivih narativa. Njihova odgovornost nije da produbljuju stare podjele, već da smanjuju tenzije, grade povjerenje i otvaraju prostor za dijalog zasnovan na činjenicama.
Iako ove deklaracije nemaju pravnu snagu, narativi koji ih prate nijesu bezopasni. Usljed nedostatka sistematske edukacije o ratovima devedesetih, njihovim uzrocima, posljedicama i odgovornosti, političke poruke u društvima regiona često se preuzimaju površno, kroz postojeća uvjerenja, porodična tumačenja, strahove i predrasude.
Zato je izuzetno opasno koristiti teme teritorija, nacionalnih sukoba i kolektivne ugroženosti za osvajanje političkih poena. Devedesete nijesu daleka prošlost, a njihove posljedice i dalje osjećaju porodice žrtava, raseljena lica i čitave zajednice. Političari moraju biti svjesni odgovornosti koju nose riječi izgovorene sa pozicija moći.
Apelujemo i na medije da političke parole ne pretvaraju u pravne činjenice, već da u naslovima i izvještavanju jasno objasne stvarni domet ovih deklaracija. Jednako je važno da redakcije dosljedno moderiraju komentare na portalima i društvenim mrežama i ne dozvole da ove teme postanu prostor za širenje govora mržnje, nacionalne netrpeljivosti i prijetnji.
Iz svakodnevnog rada sa mladima znamo da među njima postoji snažna potreba za činjenicama, dijalogom i odnosima koji neće biti opterećeni naslijeđenim podjelama. Upravo zato pozivamo donosioce odluka da prestanu da koriste teme iz prošlosti kao političke udice i da se vrate odgovornosti koju zaista imaju – da rješavaju stvarne probleme građana, smanjuju tenzije, podstiču dijalog i multikulturalnost i stvaraju društvo u kojem mladi žele da ostanu.
