Inicijativa mladih za ljudska prava – Crna Gora predstavila je danas istraživanje Krhkost učionica pod teretom prošlosti, koje je sprovela agencija Damar, a koje otvara jedno od najosjetljivijih pitanja našeg obrazovnog sistema: na koji način i u kojoj mjeri škole u Crnoj Gori obrađuju ratove devedesetih godina.
Nalazi jasno pokazuju: nedostatak prostora u nastavnim planovima i programima, zastarjeli i površni udžbenici, odsustvo metodološke i institucionalne podrške nastavnicima, ali i prisutan strah i autocenzuru. Sve to čini da mladi odrastaju bez znanja o događajima koji su oblikovali društvo u kojem žive. Učionice često postaju mjesta prećutkivanja, a ne kritičkog promišljanja.
Za nas koji se bavimo mladima i ljudskim pravima, ovo nije samo pedagoški, već duboko društveni i etički problem. Kada škola ostane nijema, mladi objašnjenja traže drugdje – u porodičnim narativima, medijima ili na društvenim mrežama. Ti izvori često nijesu objektivni, već puni predrasuda i jednostranih interpretacija, čime se zatvara krug neznanja i prenosi iz generacije u generaciju.
U istraživanju mladi jasno poručuju: žele da razumiju prošlost, da razviju empatiju, da uče o miru i suživotu i da budu otporni na nacionalističke manipulacije. Za njih je obrazovanje o devedesetim nužno za razumijevanje sadašnjosti, ali i kao lekcija za budućnost – da ratovi donose samo patnju i podjele, da žrtve moraju biti priznate i da je odgovornost svih da uče iz grešaka.
Ovi podaci su i poziv na odgovornost. Odgovornost obrazovnih institucija da ne prepuštaju mlade samo porodičnim pričama, nego da im otvore prostor za kritički, multiperspektivni i empatičan pristup prošlosti. Odgovornost nastavnika da budu hrabri. I odgovornost društva da shvati da je obrazovanje o ratovima devedesetih ulaganje u mirniju, stabilniju i pravedniju budućnost.
Ključno je da razumijemo da mladi vrlo jasno prepoznaju da su devedesete problem. „Razumijevanje prošlosti, empatija, suživot i razvijanje kritičkog mišljenja“, rekla je Marija (16), jedna od učesnica istraživanja. Međutim, mnogi nastavnici i dalje ćute ili prelaze preko ove teme površno. „Ne treba da se izbjegne priča o ovome, nego treba da se priča više“, istakla je jedna profesorica.
Istraživanje ipak donosi i optimizam: postoje nastavnici koji nude rješenja i zagovaraju multiperspektivni pristup, koji kod mladih razvija kritičko mišljenje. Problem dakle nije nepremostiv – postoje metodi i ideje kako u učionici otvoriti prostor za različite perspektive.
Najopasnije bi bilo da sve ostane ovako. Ako škola ćuti, onda se zatvoreni krug neznanja prenosi dalje – iz učionice i porodice, u cijelo društvo. Zato je ovo pitanje od suštinske važnosti: ne radi se samo o nastavnom planu, već o tome da li ćemo mladima dati šansu da razumiju prošlost, razviju empatiju i izgrade društvo oslobođeno od starih podjela.
Istraživanje možete naći na ovom linku.
